Cetinje

Po oslobodenju Kotora, 1944, postavljen sam za zapovjednika parabroda Cetinje. U momentu mog postavljenja brod je bio vezan u Dobroti, na mjestu zvanom Kavalin. Dobio sam zadatak da brod cim prije osposobim za plovidbu. Medutim, brod je bio u vrlo slabom stanju i trebalo je mnogo napora da se sve dovede u red. Osoblje stroja, narocito upravitelj Luka J. Kostic, požrtvovano su se zalagali da osposobe stroj i kotao. Isto tako zalagalo se i osoblje palube i uspjelo u najkracem vremenu da se brod osposobi za plovidbu.

Posada broda sastojala se od 12 clanova posade zajedno sa mnom. Upravitelj stroja bio je vec pomenuti Luka Kostic. Prvi oficir palube je bio kapetan Ivo T. Tomic iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prcanja, ali na dan prije katastrofe Brguljana je zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika. Voda palube bio je Josip J. Katalan iz Prcanja. Kormilari su bili: Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radonicic, a kuvar Petar B. Markovic, svi iz Prcanja. Voda stroja bio je Krsto I. Markovic iz Stoliva. Ostali clanovi posade su bili: Anton I. Katalin iz Prcanja, Mato A. Markovic iz Stoliva i Mihailo N.Jovanovic iz Dobrote.

Prvo putovanje CETINJA je bilo nocu iz Kotora za Risan poslednji dan novembra 1944. U Risnu smo prenocili, a ujutro smo ukrcali nekoliko narodnih odbornika iz Crne Gore i nekoliko vojnika za Kotor. U Kotoru su nam priredili svecani docek sa muzikom, jer je to bio prvi parabrod koji je pod zastavom nove Jugoslavije pristao u ovu luku.

Poslije toga obavili smo još nekoliko putovanja prevozeci vojnike i vojni materijal iz Kamenara za Kotor, jer su mostovi na Sopotu i Ljutoj bili porušeni.

Dana 9. Decembra 1944. poceli smo obavljati redovnu putnicko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. Decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vožnje iz Kotora za Herceg Novi u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveci na relaciji Tivai-Ðenovici, na visini Bijele brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo izmedu 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovijednjickim mostom bio dignut u vazduh i bacen u more. Duboko sam bio potonuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja uhvatio sam se grcevito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice). Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoc. Bio sam u nemogucnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretucen. U casu davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u camac, koji je, mislim bio iz Bijele.

Kada sam polovinom tijela ušao u camac potpuno sam se onesvijestio i ne znam šta se sa mnom dalje dešavalo dok se nijesam osvijestio u Vojnoj bolnici u Meljinama. Iz Meljinske bolnice, sa još nekoliko ranjenika,prenesen sam u bolnicu u Dubrovnik. Iz Dubrovacke bolnice su nas ponovo prenijeli u ambulantu 5. sektora Kaštel-Lukšic. Poslije oslobodenja Zagreba 5. Sektor me je uputio u bolnicu "Rebro" u Zagrebu, gdje su mi ponovo namjestili nogu.

Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, italijanskih i njemackih zarobljenika i civilnih putnika, sve skupa bilo je oko 200 putnika, kao i raznog tereta, tako da je brod bio potpuno krcat. Od posade spasila su se samo troica, medu kojima i ja, a od putnika svega sedmorica. Ovo je bila jedna od najvecih katastrofa naše trgovacke mornarice posle Oslobodenja.